Životopis

Mladen Pejaković rodio se u Petrinji 1. lipnja 1928. godine. Otac Ivan i majka Josipa (rođena Štajcer) bili su učitelji. U posavskom selu Dubrovčak lijevi, pohađao je četverogodišnju pučku školu. Otac je ravnatelj te škole i kao slikar amater u ljeto 1932. godine oslikao je freskama seosku baroknu crkvu Svetog Nikole (posljednja večera, četiri evanđelista i sl.).

Postoji obiteljska zgoda o tome kako je Mladen postao učenikom prvog razreda pučke škole. Prvi je u školu krenuo godinu dana stariji brat Zlatko, a da Mladen ne bi ostajao sam u učiteljskom stanu u prizemlju školske zgrade, majka-učiteljica posjela ga je u zadnju klupu. Međutim, nakon dva-tri mjeseca otkrije učiteljica da njezin mlađi sin Mladen umije čitati i pisati, da je upio i sva druga znanja koja su stjecali njezini prvoškolci. Zaključila je da bi mu sljedeće godine bilo dosadno u prvom razredu, te ga je naknadno upisala u školu. Od prvog do posljednjeg razreda, Mladen je bio odličan učenik.

Potom se obitelj godine 1938. seli u Zagreb − jer otac postaje školski nadzornik za zagrebački kotar (bavio se metodikom početnog pisanja i čitanja, pisao školske udžbenike), a majka radi na oglednoj osnovnoj školi. Mladen i brat mu Zlatko kreću u prvi razred Prve muške realne gimnazije (danas je u toj zgradi Muzej Mimara), na kojoj će maturirati 1946. godine.

U slobodno vrijeme Mladen je često slikao, te ga je gimnazijski profesor crtanja, slikar Edo Kovačević, poticao da se posveti likovnosti.

Godine 1946. upisao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu studij filozofije i pedagogije. No nakon četiri semestra, odlučio je položiti prijemni ispit za slikarstvo na Likovnoj akademiji. Naposljetku je 1949. godine postao studentom prve generacije na novoosnovanoj Akademiji primijenjenih umjetnosti u klasi prof. Ernesta Tomaševića. Samo su dvije generacije upisale i završile studij na toj Akademije. Uz Pejakovića tu su bili, među ostalima, i Zlatko Bourek, Jagoda Buić, Ante Jakić, Vasko Lipovac, Zvonimir Lončarić, Pavao Štalter, Ordan Petlevski. Studiju se posvetio zdušno, čitao je mnogo. U to se vrijeme često druži sa slavnim pjesnikom i boemom, intelektualcem renesansnih širina, Tinom Ujevićem. Pronicav i kritičan, Tin je ne samo sjajan sugovornik, nego i nadahnuće. Jednako tako prijateljevao je s i pjesnikom, esejistom, putopiscem i prevoditeljem Franom Alfirevićem.

Diplomirao je 1954. godine i odmah započeo suradnju s Muzejom za umjetnost i obrt, koja će potrajati sve do 1964. godine.

U lipnju 1954. godine ženi se s Josipom Lovrec, Krapinkom, tada studenticom druge godine književnosti na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Spomenimo uzgred da u to vrijeme i roditelji prosvjetari (koji su se morali, zbog pravila državne službe, seliti po nalogu) žive i službuju u Krapini (prije nego će se sredinom pedesetih skrasiti u rodnoj Petrinji u drvenoj vili, izdelanoj u posavskom stilu 1930-ih).

Tijekom 1955. godine služi vojni rok u Sarajevu. Nakon povratka iz vojske, Pejaković kao restaurator počinje surađivati sa zavodima za zaštitu spomenika kulture, ali i nastavlja raditi za Muzej za umjetnost i obrt. U to je vrijeme direktorica Muzeja za umjetnost i obrt bila istaknuta muzeologinja i konzervatorica, gđa Zdenka Munk, koja je, prepoznavši kvalitete mladog likovnjaka, ustrajavala na daljnjem Mladenovom strukovnom usavršavanju. Upravo zbog te suradnje Mladen je ostvario mnoge postave izložbi i brojne opreme interijera, a što je u cijelosti udovoljavalo ne samo estetskim, nego i funkcionalnim, te, što je osobito važno, konzervatorskim kriterijima. Primjerice, Mladen je 1956. godine ostvario zapaženi postav izložbe Moderne kroatische keramik, održane u Beču, koju je postavio kao suradnik Muzeja za umjetnost i obrt (kustos Olga Klobučar) i Škole za primijenjenu umjetnost u Zagrebu. Tijekom 1959. godine bio je na stipendiji u Parizu.

Sin Hrvoje rodio se 1960. godine. Iste je godine osmislio stalni postav Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu.

Tijekom prve polovice 1960-ih Mladen Pejaković aktivno sudjeluje u radu studija za crtani film, Zagreb film, u kojem se okušava u pisanju scenarija, scenografiji i režiji. Autor je scenografije za animirani film Mala kronika, u režiji Vatroslava Mimice (1962); za igrani film Ženidba g. Marcipana, istog režisera (1962); za animirani film Telefon, u režiji Zlatka Grgića (1976). Režirao je igrani film Izložba (1963), te animirane filmove Bila jednom jedna točka (1964) i Zemlja (1969).

Usto, Pejaković se u prvoj polovici šezdesetih godina predano posvećuje i kazališnoj scenografiji. Osmislio je pozornicu za Brittenov San ljetne noći (1962), kao i za Kelemen−Ionescova Novog stanara (1965). Obje predstave izvedene su u Hrvatskom narodnom kazalištu u Zagrebu. Godine 1964. opremio je interijer hotela Esplanade u Zagrebu.

S obitelji se 1964. godine seli u Dubrovnik. Stekao je status samostalnog umjetnika, te i dalje radi scensko-kazališne, dizajnerske, izložbene i druge umjetničke poslove. Primjerice, opremio je dubrovačke hotele Argentinu i Imperial. Zajedno s dugogodišnjim prijateljima i kolegama Zvonkom Lončarićem, Antom Jakićem i Zlatkom Bourekom, godine 1965. pokreće galeriju Rozario (djelovat će do 1969. godine); u Muzeju Turopolja u Velikoj Gorici godine 1965. priredio je samostalnu izložbu; izrađuje scensku opremu i kostime za Busconijeva Turandota, izvedenog u sezoni 1967-68. godine u Philharmonic Hall Lincoln Center New York; 1968. godine priređuje samostalnu izložbu u Galeriji umjetnina u Splitu.

I sedamdesete su godine jednako plodonosne. Godine 1972. samostalno izlaže u ustanovi u kojoj je prije osamnaest godina započeo njegov likovni put: u Muzeju za umjetnost i obrt u Zagrebu. Za stalni postav Arheološkog muzeja u Zadru koji je radio 1975. godine, nakon puna dva desetljeća opsežnog rada, dobio je godišnju nagradu Vladimir Nazor.

Prva knjiga Mladena Pejakovića, Broj iz svjetlosti, tiskana je godine 1978. u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske. Iste je godine u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu, zajedno s prijateljem, suradnikom na knjizi i fotografom Nenadom Gattinom, priredio izložbu (koja se referira na knjigu) »Svjetlo i prostor u starohrvatskom graditeljstvu«.

Osim toga, oprema novoizgrađeni hotelski kompleks Babin kuk u Dubrovniku; scenograf je za Beckettove Divne dane (režija Vlado Habunek) i Merimeeovu Kočiju sv. Sakramenta, predstave postavljene u dubrovačkom kazalištu Marina Držića, a izvedene i na Dubrovačkim ljetnim igrama iste, 1978. godine.

Sin Hrvoje je 1982. upisao komparativnu književnost i filozofiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, te se obitelj vraća u Zagreb.

Iste godine u izdanju Nakladnog zavoda Matice hrvatske i Kršćanske sadašnjosti izlazi mu knjiga Starohrvatska sakralna arhitektura. Sljedeće godine postavlja veliku izložbu u povodu stote godišnjice rođenja velikog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića, u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu. Godine 1984. dodijeljena mu je Nagrada grada Zagreba za najviše zasluge i postignute rezultate u teorijskom i praktičnom radu u promicanju znanosti, kulture i umjetnosti.

U drugoj polovici osamdesetih godina započinje Pejakovićev pedagoški rad. Na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu 1985. godine izabran je u zvanje docenta. Drži kolegije teorija prostora, osnove predočavanja prostora i osnove industrijskog oblikovanja. U zvanje izvanrednog profesora izabran je 1987. Od 1989. predaje kolegij izložbe, na Filozofskom fakultetu, na Odsjeku za informacijske znanosti.

Značajnu izložbu, »Pisana riječ na tlu Hrvatske«, postavio je 1985. u Muzejskom prostoru na Jezuitskom trgu (danas Galerija Klovićevi dvori).

Tih godina objavljuje i dvije knjige: monografiju o djelu kipara Ante Jakića, u izdanju Grafičkog zavoda Hrvatske (1988); te Le pietre e il sole u izdanju Jaca Book iz Milana (1989).

Mladen Pejaković izabran je 1991. godine u zvanje redovitog profesora Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu. Iste godine postavlja izložbu »Tisuću godina Hrvatske skulpture« u Muzejsko-galerijskom centru u Zagrebu. U tom istom prostoru sljedeće godine, u božićno vrijeme, priređuje izložbu slika koju posvećuje »hrvatskome gradu Petrinji«, gradu u kojemu se rodio i u kojemu su sahranjeni njegovi roditelji, te gradu koji je u to vrijeme okupirala srpska paravojska.

Sin Hrvoje, ugledni pjesnik i književni kritičar svoje generacije, umro je 1996. godine.

Te su godine tiskane dvije Pejakovićeve knjige: u izdanju Akademije likovnih umjetnosti, Hrvatskog društva likovnih umjetnosti i Galerije umjetnina Slavonskog Broda objavljena je monografija posvećena djelu kipara Branka Ružića (kipar je umro već sljedeće godine), dok u izdanju Matice hrvatske Dubrovnik izlazi knjiga Omjeri i znakovi. Za tu opsežnu knjigu eseja iz starije hrvatske umjetnosti dobio je Vjesnikovu književnu nagradu »Goran«. Knjigu će nagraditi i Matica hrvatska nagradom Ivan Kukuljević Sakcinski, 1997.

U mirovinu s Akademije likovnih umjetnosti odlazi 1998. godine, ali time ne prestaje ni njegov stvaralački ni pedagoški rad. Akademske godine 1998-1999. predaje kolegij teorija prostora na Akademiji likovnih umjetnosti u Širokom brijegu, utemeljenoj 1996. godine u sklopu Sveučilišta u Mostaru. Iste godine priređuje izložbe u galeriji Višeslav u Ninu, te galeriji Studio u Dubrovniku. Često drži javna predavanja.

Knjiga Zlatni rez, u izdanju Art studia Azinović, objavljena je 2000. Iste je godine postavio izložbu »Hrvatska tradicijska kultura na razmeđu svjetova i epoha«, prvotno u Povijesnome muzeju u Budimpešti, a potom i u zagrebačkom Umjetničkom paviljonu; usto, izlaže slike i objekte u Gradskom muzeju Karlovac. Sljedeće je godine tiskana knjiga Ogledi o likovnom umijeću, u izdanju Art studia Azinović, a svoje je slike izložio u petrinjskoj galeriji Krsto Hegedušić. U Galeriji Klovićevi dvori imao je izložbu 2002.

Na Filozofskom fakultetu umirovljen je 2004. godine. No, kao profesor u mirovini koji se posebno istakao svojim znanstvenim i umjetničkim radom zaslužuje počasno zvanje professor emeritus Sveučilišta u Zagrebu.

Tijekom 2004. intenzivno radi na uređenju postava donirane zbirke Ružić u sklopu Galerije umjetnina Slavonskog Broda. Sam je kipar za života izrazio želju da postav osmisli upravo prijatelj mu i vrstan stručnjak za postave, Mladen Pejaković. Bio je to ujedno posljednji Mladenov postav, svečano otvoren 15. lipnja 2004.

Svoju posljednju izložbu održao je u Galeriji sv. Krševana u Šibeniku u ljeto 2004, na proputovanju sa suprugom Jožicom do njihove ljetne oaze u Zatonu Malom kod Dubrovnika.

Mladen Pejaković umro je u rano zimsko jutro 19. veljače 2005. godine.

Posljednjih godina života Pejaković se intenzivno bavio istraživanjem Dioklecijanove palače u Splitu. Priprema knjigu i dokumentarno-animirani film o toj građevini, te od 2003. do 2005. godine ljetne i zimske solsticije i proljetne ekvinocij provodi u Splitu s redateljem Bogdanom Žižićem, fotografom Goranom Vranićem i filmskom ekipom. Snimaju kretanje sunca u palači, čime će biti potvrđena Pejakovićeva otkrića o solarnom programu palače. Nagla bolest bila je razlogom što nije uspio dovršiti knjigu. Ipak, monografska studija Dioklecijanova palača sunca tiskana je postumno, koncem 2005. godine, u izdanju Litterisa. Naposljetku, 2008. godine objavljena je i monografija o Zlatku Šulentiću, u izdanju Art studija Azinović.

Na vrh stranice  |